Prirodne vrijednosti

Prostor LAG-a Frankopan može se definirati kao središnje brdsko i brdsko-planinsko područje, s manjim udolinama i ravničarskim dijelovima uz vodotoke rijeka Gacke, Korane, Mrežnice, Slunjčice, Ličke Jasenice, Gline i Dobre, ali i riječkim dolinama i kanjonima kojima one prolaze. Budući da je poljoprivredna proizvodnja specifična u zahtjevima prema inklinaciji i ekspoziciji te nadmorskoj visini, mogu se izabrati pravi voćarski položaji, kojih ima dovoljno, ali postoji ograničenje u njihovim površinama, usitnjenosti parcela, nagibu terena i sl.. Nagibi terena na padinama uglavnom su od 5 do 20 %, što je pogodno za voćarsku proizvodnju, a nagibi veći od 20% pogodni su za uzgoj kestena i oraha.

Na području LAG-a raširene su karbonatne naslage s ograničenim krškim pojavama koje postaju dominantne na jugu LAG-a. U pedološkom smislu, na prostoru LAG-a prevladavaju tla koja su lošija za poljoprivrednu proizvodnju. Prema fitogeografskoj podjeli, prostor LAG-a karakterizira brdski pojas (područje šume hrasta kitnjaka i običnog graba), predplaninski (područje predplaninske šume bukve) i gorski (područje bukve i jele).

Hidrogeološki, ovaj prostor karakteriziraju mezozojske karbonatne naslage, koje u osnovi čine vapnenci i dolomiti mezozojske starosti. Prema dubini erozione baze, odnosno dubini do koje je doprla kastrifikacija, unutar LAG-a možemo izdvojiti dvije zone: zonu visokog krša – zapadno od Ogulina, Josipdola, Saborskog, Plaškog i Otočca, te zonu plitkog ili fluvio krša – na području Otočca (dolina Gacke) te istočno od Ogulina prema Slunju. Reljef zone visokog krša karakteriziraju fenomeni poput krških polja, rijeka ponornica, škrapa, vrtača, ponikvi i sl. a sva površinska voda gubi se gotovo neposredno u podzemlju stvarajući tokove voda duboko ispod površine. To su ujedno i zone velikih podzemnih špiljskih sustava izuzetne prirodne ljepote. Reljef zone plitkog krša karakterizira manja debljina karbonatnih naslaga, krške pojave su relativno plitke, pa unatoč brzom poniranju voda one se ne gube iz slivova. Vodeni tokovi su uglavnom površinski, a razvodnice slijede morfologiju terena.

izvor sljuncice

Izvor Slunjčice (Fotografija: Nikola Živčić)

Osobitost LAG-a predstavlja visoko vrijedna krajobrazna i biološka raznolikost koja je, radi svog međunarodnog značaja, uvrštena u međunarodnu mrežu prirodne baštine NATURA 2000 koja je ujedno i najveća koordinirana mreža područja očuvane prirode u svijetu. Međunarodna ekološka mreža NATURA 2000 obuhvaća područja koja su, primjenom stručnih kriterija, utvrđena kao područja važna za očuvanje ili uspostavu povoljnog stanja ugroženih i rijetkih stanišnih tipova i/ili divljih vrsta na europskoj i nacionalnoj razini. Za svako područje utvrđeni su ciljevi očuvanja i mjere zaštite prema Uredbi o proglašenju ekološke mreže (NN109/'07). Više od 50% površine LAG-a nalazi se u mreži NATURA 2000.
Krški prostor LAG-a obiluje planinskim izvorima i potocima te rijekama (Gacka, Tounjčica, Korana, Dobra i Mrežnica) koje su usjekle svoje kanjone u vapnenačkoj podlozi. Od svjetske je važnosti podzemni hidrološki sustav ovoga prostora koji uvjetuje cijeli niz podzemnih vodenih staništa u speleološkim objektima naseljenim endemičnim svojtama. Stoga je područje LAG-a proglašeno i jednim od 10 najugroženijih krških ekoloških sustava na svijetu, dok je podzemni prostor ispod Grada Ogulina jedan od 5 takvih u svijetu.

Od zaštićenih područja značajno je izdvojiti značajni krajobraz rijeke Slunjčice (zaštićen još 1964. godine, površine 149,56 ha). Oko šest km dug lijevi pritok Korane, rijeka Slunjčica kod Slunja predstavlja prirodni fenomen, s mnogostrukim znanstvenim i estetskim vrijednostima. Izvire 5 km južno od Slunja na 240 m nadmorske visine. Smještena je u središnjem dijelu prirodnog amfiteatra gdje se ističe vertikalna istočna stijena na koju se nastavlja umjetno izgrađena brana. Jako krško limnokrino vrelo, poput manjeg jezera, odlikuje se svojim smještajem u kanjonu, kružnim oblikom, bojom i dubinom. Formirano je unutar vapnenaca donje krede u području kontakta s dolomitima srednjeg trijasa. Izvor je izdužen u smjeru sjever-jug. Slunjčica je nastavak Ličke Jesenice. Cijelim svojim tokom u dužini od 6 km usjekla je kanjon impozantne dubine od 50 m. Kanjon je na mnogim mjestima ispresijecan sedrenim barijerama zahvaljujući kojima Slunjčica obiluje bogato razgranatim slapištima – Rastoke, gdje se Slunjčica ulijeva u Koranu. Cijelo slapište, zajedno sa starim i arhitektonski karakterističnim mlinovima predstavlja jedinstvenu prirodnu i kulturno-povijesnu cjelinu. Zaštićeno područje obuhvaća cijeli tok Slunjčice i kilometar toka Korane (od mosta nizvodno), do ruba kanjona s obje strane, s tim da predjelu Rastoka granica ide oko stare tvrđave i magazina na most i desnu stranu kanjona Korane. Rijeka Slunjčica je stanište riječnog raka (Astacus astacus) i potočnog raka (Austropotamobius torrentium), dvije od četiri autohtone vrste slatkovodnih rakova iz porodice Astacidae u Hrvatskoj. Kako je riječ o tipičnom, pastrvskom, vodotoku riblju zajednicu grade potočna pastrva (Salmo trutta), peš (Cottus gobio), pijor (Phoxinus phoxinus) i lipljen (Thymallus thymallus). Slunjčica je i floristički izuzetno vrijedno prirodno stanište.

klek

FOTOGRAFIJA KLEKA
Klek (Fotografija: Boris Krstinić)

Značajni krajobraz Klek, područje je zaštićeno još 1971. godine, veličine 872,72 ha. Unutar područja obuhvaćene su i enklave privatnog zemljišta u površini od 160 ha. Predjel se prostire od sela Potok Musulinski, po jugozapadnom obronku Kleka, do glavnog grebena Kleka na visini od 950 m, granica se zatim spušta jarkom do potoka Vitunj do doline Crni potok, obilazi istočnom stranom vrha Soviljiica (kota 850) i dolazi do javne ceste. Stijene Kleka, Klečice i Pećnika bogato su nalazište tercijarne flore. Ovdje obitava Kitajbelov jaglac (Primula kitaibeliana), dlakavi sleč (Rhododendron hirsutum), hrvatska bresina (Micromeria croatica), sirištara (Gentiana lutea spp. symphyandra), kluzijev srčanik (Gentiana clusii) i planinski ranjenik (Anthyllis vulneraria ssp. alpestris). Na vlažnim livadama, s lijeve i desne strane potoka, ispod izvora Javorak dolaze dvije kritično ugrožene vrste čaškasta baluška (Tofieldia calyculata) i mesožderka tustica kukcolovka (Pinguicula vulgaris). Također, ovo je područje rasprostranjenosti ugroženih vrsta leptira crnog apolona (Parnassius mnemosyne) i velikog timijanovog plavca (Maculinea arion). Ovo područje ističe se iznimnom krajobraznom vrijednošću. Velika vizualna eksponiranost i prepoznatljiv oblik vidljivi su sa velikog područja Županije.

 covjecja ribica

Čovječja ribica (Proteus anguinus), endemska vrsta dinarskog krša.
(Fotografija: Boris Krstinić)

Stijena Visibaba i špilja u Tounju zaštićeni su u kategoriji geomorfološkog spomenika prirode. Visibaba (zaštićena 1966.) je jedinstvena vapnenačka stijena kod sela Bjelsko, visine 7 m, kruškastog oblika koji se prema dnu sužava. Nastala je djelovanjem egzogenih procesa u stijenama nejednolike otpornosti. Značajna je, jer osnovna stijena vapnenac uopće ne izbija na površinu u bližoj okolici. Špilja u Tounju (zaštićena 2008.) nalazi se u aktivnom kamenolomu kod Tounja. Horizontalne je dužine 8.487 m. U njoj su pronađeni rijetki morfološki oblici i sige koji su do danas zabilježeni samo u špiljama kod Touja i Ogulina. Podzemni vodotok špilje povezan je s ponornim područjem Zagorske mrežnice (špiljom Mandejalom i ponorom Ambarcem) te izvor špiljom, Tounjčicom. Špilja u kamenolomu Tounj, jedan je od najugroženijih krških fenomena u Republici Hrvatskoj.
Važno je izdvojiti i zaštićeni krajobraz Baraćeve špilje koje su i iznimna uređena turistička atrakcija. Baraćeve spilje sadrže dvorane i hodnike Gornje Baraćeve špilje od samog ulaza i Dvorane guano, kroz Dvoranu slonovih nogu, prepunu sigastih struktura (stalagmita i stalaktita) i do desetak metara visokih stupova (stalagmata). Zmajevo ždrijelo i Dvorana izgubljenih duša, u sebi kriju dio daleke prošlosti i dvorane su iznimne ljepote špiljskih ukrasa.

tounjcica sijecanj 2012

Izvor-špilja Tounjčica. (Fotografija: Boris Krstinić)

Od vrijedne prirodne baštine važno je istaknuti kako su u prijedlogu zaštite područja rijeka Mrežnice, Korane, Dretulje, te Đulin ponor, Sinjac – jezero s izvorom, izvor i ponor Rupečice i Šmitovo jezero, izvor Zagorske mrežnice, Zagorska peć, polje Lug te Drežničko polje, područje Modruš-Veljun-Sabljaci, Lička jasenica, jama Balinka, jezero Blata te Bjelolasica koja je u prijedlogu za park prirode.

Važno je napomenuti kako se na prostoru LAG-a nalazi i dio Nacionalnog parka Plitvička jezera, i to najljepša prašuma Dinarida - Čorkova uvala. Prašuma se nalazi u odjelu 1, istoimenoga šumskoga predjela, s površinom od 79,50 ha. To je iskonska nedirnuta šuma bukve i jele (Abieti - Fagetum dinaricum) koja se razvija isključivo pod prirodnim uvjetima svoga staništa bez neposrednog utjecaja čovjeka.

degenia-velebitica velebit

Velebitska degenija (Degenia velebitica), endem Velebita. (Fotografija: Boris Krstinić)

Na području LAG-a nalaze se i sjeverni dijelovi PP Velebit. Park prirode Velebit obuhvaća najveći dio masiva planine Velebit i površinom je najveće zaštićeno područje u Hrvatskoj. Položaj Velebita, kao i njegova geološka građa, utjecali su na razvoj veoma bogatog i raznolikog živog svijeta. Prema postojećim podacima na Velebitu su zabilježene 1854 biljne svojte, od kojih je 79 endema. Ovako veliki broj endemskih svojti razlog je što se Velebit često naziva „centrom endemizma" ovih prostora.
Staništa od osobite važnosti za endemične svojte su stijene i točila, špilje, rijeke, te planinski travnjaci i pašnjaci. Među endemima Velebita su – velebitska degenija (Degenia velebitica), hrvatska sibireja (Sibiraea altaiensis ssp. Croatica), velebitski zvončić (Campanula velebitica), prozorski zvončić (Campanula fenestrellata) Kitajbelov jaglac (Primula kitaibeliana), velebitski klinčić (Dinthus velebiticus) ...

Prema postojećim podacima na području Velebita do danas je zabilježeno:
10 vrsta vodozemaca
26 vrsta gmazova
23 vrste sitnih sisavaca (kukcojeda i glodavaca)
23 vrste šišmiša
Velebit je područje rasprostranjenja svih triju velikih zvijeri – mrkog medvjeda (Ursus arctos ), vuka (Canis lupus ) i risa (Lynx lynx ), kao i obitavalište vidre (Lutra lutra).

vuk

Vuk (Canis lupus). (Fotografija: Boris Krstinić)

ris

Ris (Lynx lynx). (Fotografija: Boris Krstinić)

Velebit kao dinarsko krško područje, od iznimne je važnosti za vrste podzemnih staništa među kojima nalazimo 23 svojte endemične za Hrvatsku, a dio njih za Velebit.
Na Velebitu se nalaze:
najvažnije gnjezdilište vrtne strnadice (Emberiza hortulana) (1500-2500 parova)
jedno od najvažnijih gnjezdilišta tetrijeba gluhana (Tetrao urogallus) u Hrvatskoj
jedno od najvažnijih gnjezdilišta malog ćuka (Glaucidium passerinum) i planinskog ćuka (Aegolius funereus) te planinskog djetlića (Dendrocopus leucotos)
Planina Velebit je i naš prvi rezervat biosfere proglašen 1978. godine netom nakon uspostave svjetske mreže rezervata biosfere (UNESCO). Na području parka nalazi se i jedino utočište za zaštitu smeđeg medvjeda u Kuterevu.

Na području Otočca iznimno je značajna i dolina rijeke Gacke. Gacka je rijeka ponornica duga 61 km sa svojim pritokama, a izvire ispod Godače i Venca u Sincu. Rijeka je dugačka 61 km iako je prije izgradnje hidroelektrana HE Senj i HE Sklope bila dugačka čak 100 kilometara. Proteže se od svog izvora Tonković vrilo te se polako spušta niz područje Gackog polja primajući brojne pritoke. Odlikuje ju je čista bistra voda koja unatoč krševitom kraju relativno sporo teče. Prosječna temperatura ljeti iznosi 10,8°C a zimi 7,9°C. Dubina rijeke varira od jednog metra pa do 10 metara na najdubljim dijelovima. Po svom kemijskom sastavu, voda je prilično tvrda, blago alkalna te obiluje kalcijevim solima što pospješuje rast vegetacije oko rijeke te je bogata kisikom. Od 9,1 do 13,5 mg/L. Dno rijeke je muljevito. Rijeka Gacka obiluje podvodnim speleološkim nalazištima i vrelima. Prva istraživanja započinju u drugoj polovici XX. stoljeća a do tada, podvodni svijet Gacke je bio potpuna nepoznanica. Majerovo vrelo se speleološki smatra najbogatijim, te se u zadnje vrijeme njemu posvećuje posebna pozornost. Smatra se da je preko polovice podvodnih prolaza i kanala Gacke još uvijek neistraženo. Rijeka Gacka je iznimno bogata florom i faunom. U i oko nje raste 25 biljnih vrsta od mahovina, algi do stabljikastog bilja. Uz 17 vodenih životinjskih vrsta žive potočna pastrva (Salmo trutta), kalifornijska pastrva,štuka, čik, lipljen, bjelonogi potočni rak. Gacka je dom i čovječjoj ribici koja živi u dubokim vrelima i područjima vječne tame. Nedavno je pokrenut i projekt smanjenja populacije kalifornijeske pastrve jer je počela ozbiljno ugrožavati i potiskivati autohtonu domaću pastrvu. Rijeka Gacka je i jedno od najznačajnijih područja turističkog ribolova u Europi.

gacka

Rijeka Gacka (izvor: http://www.apartman-gacka.com/eng_galerija.html)